Najdublja misao o ekologiji

Objavljujem izvod iz opširnog pisma indijanskog poglavice koje je napisao pre 150 godina, a čini se kao da je napisano juče. Naime, predsednik SAD Abraham Linkoln (1809 – 1865.) ponudio je Indijancima 1854. godine da država otkupi veliki deo njihove zemlje nudeći im pri tom – rezervat. Na ponudu je dobio odgovor od poglavice Sijetla. Njegovo pismo se ubraja među najlepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o zemlji i ekologiji.

„Kada veliki beli poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi da kupi našu zemlju – previše od nas traži… Kako se mogu prodati ili kupiti nebo i toplina zemlje?

Tako nešto sasvim nam je strano. Mi nismo vlasnici svežine vazduha i bistrine vode… Svaki je delić ove zemlje svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno peska na rečnom sprudu, svaka maglica u tami šume sveti su u mislima i životu mog naroda. Deo smo zemlje i ona je deo nas. Mirišljave trave su nam sestre, jelen, pastuv, veliki orao – braća su nam. Stenoviti vrhovi, stočni pašnjaci, toplo povijeno telo ponijevo i čovek, sve pripada istoj porodici.

Ova blistava voda što teče rekama i brzacima nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morati znati da je sveta. Da svaki odraz u blistavom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode – glas je mog oca. Reke su nam braća, utoljuju nam žeđ. Reke nose naše kanue. Hrane nam decu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se setiti i učiti svoju decu da su reke i vaša i naša braća. Zato rekama morate pružiti dobrotu kakvu niste bratu pružili.

Znamo da nas beli čovek ne razume. Njemu je jedan deo zemlje isti kao i bilo koj drugi. Prema majci zemlji i prema bratu nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš.

Ne znam. Naš se način život razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove crvenog čoveka zabole oči… U gradovima belog čoveka nema mirnog kutka. Nema mesta na kome bi se čulo otvaranje lišća u proleće ili drhtaj krila mušice.

Najveće blago crvenog čoveka je vazduh… Beli čovek kao da neopaža vazduh koji udiše. Poput nekog ko je dugo na samrti, imun je na smrad. Prodamo li ovu zemlju, morate se setiti da nam je vazduh dragocen. Da vazduh deli svoj dah sa svim životom koji održava. Vetar što je mom dedi dao prvi dah prihvatiće njegov poslednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mesto na kojem će i beli čovek moći da udahne vetar zaslađen mirisom poljsko cveća.

Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtevaćemo da ispunite ovaj uslov: beli čovek mora će da se ponaša prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći.

Šta je čovek bez životinja? Kada bi životinja nestalo, čovek bi umro od velike usamljenosti duha. Šta god zadesi životinje, ubrzo snađe i čoveka. Sve je u svetu povezano.

Moraćete učiti svoju decu da im je pod nogama pepeo naših dedova.

Da bismo poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Moraćete učiti svoju decu kao što mi učimo našu, da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju, sanći će i njenu decu. Pljuje li čovek na zemlju, pljuje na samog sebe. Zemlja ne pripada čoveku. Čovek pripada zemlji.

Pročitaj sličnu temu